U Boru je, poput mnogih gradova u Srbiji, obeležena četrnaestogodišnjica NATO agresije na SR Jugoslaviju. Tom prilikom odana je počast svim žrtvama i borcima koji su život dali boreći se protiv zolčinačkog NATO saveza.
Posledice NATO agresije
Nakon 14 godina od završetka bombardovanja Srbije, rane je još uvek teško zaceliti. Mnogi su poginuli u ratu koji se nije ni morao dogoditi.
Danas se svih poginulih možemo samo sećati i slaviti njihovu hrabrost i borbenost za našu otadžbinu. Tom prilikom, Dan sećanja na početak i žrtve NATO bombardovanja obeležen je u Boru i Gornjanu polaganjem venaca i cveća na spomenik palima na Kosovu 1999. godine i odavanjem počasti palim žrtvama.
Nakon polaganja venaca, održana je svečana akademija u velikoj sali Doma kulture u Boru. Akademiji su prisustvovali pripadnici boračkih organizacuija, zaječarskog Garnizona, Ministarstva odbrane i Unutrašnjih poslova, kao i članovi porodica poginulih pripadnika vojske Srbije. Takođe, akademiji su se sa zakašnjnjem pridružili i delegati Ministarstva odbrane Republike Makedonije, kao i predsednik SO Bor Dragan Žikić koji je održao i uvodni govor:
Poštovani prijatelji, uvaženi gosti, dobar dan. Evo nas danas na ovom mestu da po četrnesti put obeležimo početak bombardovanja Srbije od strane NATO pakta 24. marta 1999. godine. Tog 24. marta počela je besomučna agresija na SR Jugoslaviju, na Srbiju i Crnu Goru. Posle 14 godina, rane se još uvek nisu zacelile. Posle 14 godina Srbija i dalje krvari i susreće se sa mnogim problemima, koji su danas mnogo intenzivniji i veći nego što su bili te 1999. godine.
Srbija se nije oporavila, još će puno vremena proteći da se Srbija oporavi od tog zločinačkog bombardovanja NATO pakta na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogo će godina proći dok ponovo ne počnemo da živimo kao ljudi, dok ponovo ne stanemo na noge, pokrenuti privredu, izgraditi infrastrukturu i živeti život dostojan čoveka.
Od tog 24. marta pa sve do 10 juna 1999. godine, kada se bombardovanje završilo, činjen je genocid nad građanima Srbije. Tih 78 dana se živelo sa avionima iznad glave, sa bombama iznad glave, sa bombama pored sebe. Tih 78 dana gledali smo borbu naših vojnika i policajaca na prvoj liniji odbrane Kosova i Metohije, na prvoj liniji odbrane Srbije, uz koje smo bili i mi, građani Srbije, koji smo se za razliku od njih borili bez pušaka, da održimo proizvodnju i očuvamo privredu. Želeli smo se da se izborimo i za njihove i za naše potrebe.
Tih 78 dana vršen je genocid nad Srbijom. I pored klasičnog naoružanja i klasičnih bombi, doživeli smo da nas bombarduju osiromašenim uranijumom, oružjem koje nikada neće završiti svoje genocidno dejstvo, oružje koje ne uništava trenitno, već će vekovima uništavati i zemlju i životinjski i biljni svet, ali i nas, građane Srbije. Posebno je tim oružjem bombardovana teritorija Kosova i Metohije i na taj način genocidno uništavali sve.
Po drugi put genocid se desio posle 2000. godine, kada je vlada u to vreme POVUKLA OPTUŽNICU PROTIV NATO PAKTA i zemalja saveznica i na taj način rekla svetu da smo krivi kao Srbi, kao država, bez obzira što smo samo branili svoju teritoriju, branili naše Kosovo i Metohiju, naše vekovno ognjište.
Ostaje nam sada da se jedino poklonimo senima svih onih koji dadoše živote za domovinu, koji ugradiše svoja imena u istoriju Srbije i na taj način pokazaše da su neodvojivi deo Srbije. Ostaje nam da se sećamo ovog datuma savremene srpske istorije, da nas starije podsećamo na ove događaje i ova dešavanja, a da naše malđe upoznamo šta se dešavalo u tom periodu sa Srbijom, zašto je otadžbina bila u ratu i zašto stalno Srbija mora da se brani i da se voli.
Hvala